Bosna je ćilimom zastrta

Oklagija je bila na zasluženom odmoru. A Boga mi i ja. Zato i nema tekstova o zdravoj ishrani. Malo ću pisati o Bosni (da se Hercegovci ne bi ljutili, napominjem da Hercegovinu podrazumijevam, samo mi je predugo svaki put pisati Bosna i Hercegovina J).
Ne znam odakle da počnem i gdje da završim. Bosna je lijepa kuda god da kreneš. Zato, neću puno pisati. Slike će same reći. Samo ću spomenuti ove divote, a na vama je da istražujete dalje. 
Nakon posjete porodici u Glamoču i kratkog odmora kod kuće, provozali smo se po Hercegovini i obišli nekoliko lijepih mjesta.

Prvo smo otišli da vidimo eko-selo „Raj u raju“, u blizini Konjica. Minijaturna predstava tradicionalne bajke, podno Prenja. Prelijepo mjestašce sa mnogim uslugama, a nama je bio dovoljan kratki obilazak i kahva da se zaljubimo u njega.


Mostar i Jablanicu smo preskočili jer smo ih već ranije posjetili. Potom smo posjetili vodopad Kravice. Previše južno, sa previše posjetitelja za moj ukus, ali vrijedno pređenog puta.



Na povratku u Sarajevo prva stanica je bio Počitelj.


Kratki obilazak su upotpunile svježe smokve i voda sa džamijske česme.
Onda, nezaobilazni izvor Bune, kafa i sok od zove. Osvježavajući ritual na vrelom kršu. 


Opet odmor kod kuće pa nastavak naše kratke turneje po Bosni. Sada, potpuno na drugi kraj, u Krajinu. Put nas vodi kroz bitna mjesta, a mene vuče rodni kraj.
Prva stanica na tom putu je Jajce. Vodopad, Plivsko jezero, tvrđava, priroda; ne znaš u čemu bi prije uživao.




Prolazimo kroz Mrkonjić Grad, Ključ i Prijedor da bi došli u najveći mali grad na svijetu-Kozarac. A meni duša cvjeta. Posjeta rodbini i povratak u sretno djetinjstvo prekinuto ratom, obilazak babinog mezara, objašnjavanje ćerki kako joj je dido poginuo (i odgovaranje na milion pitanja četverogodišnjakinje)... prelijepi osjećaji, a opet boli! Naučila je gdje se na karti nalazi Kozarac i, naravno, svima to pokazala.


Milion je fotografija, teško sam odlučila koje bih izdvojila. Svaki detalj mi je bitan. Fotografisala sam majkine krušku i šljivu, ali kao da je to vama bitno. Pa onda stari bunar u majkinom dvorištu, put koji vodi do bašče gdje smo sijali grah, džamiju gdje mi je rahmetli babo bio imam kada je upoznao mamu, pradjedovu sliku, temelje naše kuće koja je srušena prije nego nam je bilo suđeno da odživimo u njoj, Softiće, staro i novo amidžino ognjište, brekinje (preslatki plod nekog drveta), Kamičane u kojima nas je rat zatekao, bajkovito mjesto koje sam istraživala na svom biciklu, obnovljenu najljepšu džamijicu na svijetu, drvo badema (zamislite to kod nas), mezarje i babino ime na svakom spomeniku podignutom u čast kozaračkih šehida, mali most napravljen u čast zadnjeg doratnog imama u tom mjestu, moga babe...ma eto, sve te detalje koji vama možda ništa ne znače, a meni mnogo. Zato je bilo teško izabrati par fotki.




Najradije bih i dalje pisala o ovom dijelu našeg puta, ali moram dalje. Čekali su nas prijatelji u Bosanskoj Krupi, gradiću u koji se uvijek rado vraćamo. Dočekani smo i ispraćeni sa velikom ljubavlju. Jeli smo zdravo, dobili super savjete, odmorili se, preporodili se kod dragih ljudi koji žive tik do Une. Una liječi. Dovoljno je da gledaš u nju ili da slušaš žuborenje. Ma dovoljno je samo da si tamo. Propustili smo vožnju čamcem. Po to se vraćamo kada nam sljedeći put zatreba odmor.


Odatle smo skoknuli u Bihać, prohodali Unom, nahranili patke.


Onda dođe vrijeme da polako krenemo nazad za Sarajevo. Išli smo drugom rutom, da obiđemo još lijepih mjesta i dragih prijatelja. U Sanskom Mostu smo uvijek dragi gosti. Onda, kroz Banja Luku, Kotor Varoš i Teslić do Tešnja. Tu su nas prijatelji odveli da obiđemo stari grad, napili se izvorske gazirane vode i posjetili jedno prelijepo mjesto sa zološkim vrtom.


 



Poslije toga, posjeta Maglaju i dragoj drugarici iz srednjoškolskih dana, pa stanica u Vranduku. Nikad nisam vidjela tako živu i dobro organizovanu staru tvrđavu.


Zadnja stanica je Zenica, a onda kući na spavanje. Prepričavanje doživljaja i pregledanje slika traje danima.
Rado bih da sam i dalje tamo, u svom-na svom. Vidjela sam natpis na jednom spomeniku, valjda je to-to.


 Ali, obaveze zovu, a i dragi ljudi ovdje. Ma cijela je Bosna moja :).  



Skloni obuću kad prelazis Unu

Savu

Drinu
Operi noge u rijekama
Bosna je ćilimom zastrta.”


(Nedžad Ibrišimović)







Popularni postovi