Ljudi, pokrenuli smo se!

E sada, malo ću se prvo ispovijediti.
Ima nekoliko godina kako smo muž i ja bili vrlo pasivni što se tiče fizičke aktivnosti. Šta se dešavalo? Pa, dešavao se život. I dešavalo se da nismo bili dovoljno odlučni da se pokrenemo. Imali smo toliko distrakcija da nam fizička aktivnost nije mogla biti u planu. Imamo troje djece. Ja sam radila u školi, na portalu, radionice, predavanja, djeca. Muž je završavao doktorat. Ludnica jednom riječju. Sve u pozitivnom smislu, jer je to sve ono što smo željeli. Ali, ograničili smo se govoreći kako nema šanse da u tu ludnicu uklopimo fizičku aktivnost.
Međutim, oboje smo sve vrijeme bili svjesni koliko nam je to potrebno. Ne samo zbog zdravlja, to je više nego očito, nego zbog same ljudske potrebe za nesjedilačkim načinom života, potrebe za pokretom, adrenalinom, potrebe da se prodrmaš, da ti krv šikne u obraze, da se pošteno oznojiš, izbaciš negativu i otrove koje nakupljaš sjedenjem i obavljanjem onih poslova koje moraš obaviti, a u isto vrijeme jedući svašta, nakupljajući svu negativnu koju moraš nekako kanalisati.
Kako se bavim edukacijom o pravilnoj ishrani, s tim nismo imali puno problema. Trudimo se hraniti se pravilno, ali kao i svi drugi imamo svoje grške. Ipak, i te "greške" mogu biti u sklopu pravilne ishrane kada se tako postavite. S druge strane, fizička aktivnost nam je jako nedostajala.
Dešavalo se da povremeno odemo na izlet, vozimo biciklo, prošetamo s djecom. Ipak, sve je to bilo oskudno.
Uporedo s tim, moja drugarica Alma je počela pričati o trčanju. Imala je istu potrebu kao i mi.
I onda, neke stvari su se posložile. Ne, nismo našli više vremena. Vremena i dalje nemamo. Ne, nisu nam djeca odrasla. Najmanji ima godinu i po dana. Ne, nismo postali ni mlađi. Dobro, možda se jesmo podmladili. Nismo otišli ni u penziju. Poslovi se tek zahuktavaju, tek sada smo u velikim poslovima. Šta se promijenilo?
Promijenilo se to da smo mi odlučili! I našli smo vremena! Počeli smo trčati za početak.


Trčanje...
Tarik je završio s dokotratom. I dobio tri puta više obaveza. Ipak, otišla sam i kupila nam patike za trčanje. Stajale su u ormariću neisprobane nekoliko mjeseci. Uporedo sam pratila svoju sesetru Nudžejmu, koja se sprema za triatlon. Ona je bila antisportski tip prije nego što je počela trčati. Ona je odlučila. Prateći je stalno sam zamišljala kako smo i mi već počeli trčati, ali eto, nije se dalo dok se nije dalo. Kada je formirala grupu Trčanje i to, neformalnu grupu koja okuplja ljude koji žele trčati i družiti se, nas dvoje i moja Alma smo se pridružili. Mi smo im se pridružili, ali smo trčali nekim svojim tempom.
Prvo naše trčanje bilo je po minutu trčanja, dvije minute hodanja, tako pola sata. Duše su nas napuštale prvih dana, pa se vraćale. Tako sedmicu umiranja i oživljavanja. Tek pred kraj sedmice smo se adaptirali. Druga sedmica je išla po dvije minute trčanja, jedna hodanja. Opet pola sata. Opet isto. Pa treća sedmica više trčanja, manje hodanja.
Sada smo na 10 minuta trčanja, minutu hodanja. Ali ipak smo odlučili malo više dati od sebe, pa ne trčimo samo pola sata, nego povećavamo kilometražu. Uspjeli smo 5 km, a Alma već trči 8 bez problema.


Eh, da. Zaboravih reći da me moja luda (od milja, ako moram reći) sestra prijavila na istanbulski maraton da trčim 15 km. Maraton, hej, maraton!
Od nekoga ko nije mogao zamisliti da trči 100 m a da pri tome ne ispusti dušu, počela sam razmišljati o trci po Istanbulu. To mi je odlična motivacija, iako nisam uopće razmišljala o nekim trkama niti organizovanom trčanju kada smo planirali da trebamo da se pokrenemo. Zamišljala sam to kao Tarik i ja trčimo, provedemo zajedničko vrijeme, vratimo se kući i to je to. I onda me on nagovori da se prijavim na trku. Spomenula sam to Nudžejmi kao šalu. I ona me prijavila.
Hoću da kažem, ako zamišljate i vi da se pokrenete, dobro će vam doći neka luda motivacija. I dobro će vam doći partner, dobro će vam doći ako se obavežete na neki način, bilo objavljujući na socijalnim mrežama da se pokrećete, bilo obećavši nekome ko vam je zaista važan. To je sve super motivacija za početak, kako bi vam pomoglo da vam trčanje ili bilo koja druga aktivnost uđe u naviku. Nakon toga, motivacija će vam biti samo trčanje. Jedva ćete čekati da odete trčati. Sam dobar osjećaj koji trčanje proizvodi će vas motivirati. A trke i ostala čudesa će biti šlagovi na torte. Nisam još istčala ni jednu, ali znam da će tako biti :)
Ono što želim prenijeti ovom pričom o našem pokretanju je motivacija vama.
Vjerujte mi, ako realno razmišljate, vremena nikada nećete naći. Niti će se ikada u životu išta posložiti. Ono što će vas pokrenuti je samo odluka da ćete to uraditi. I onda se otvaraju putevi. I onda vidite da postoji i dovoljno vremena i svega što treba. A usput vidite predivne stvari, doživite divne susrete, napravite dobre selfije, ponekad se smijete do besvijesti.



Još nešto. Odustaje se vrlo lako. U ove tri-četiri sedmice redovnog trčanja, htjela sam odustati desetak puta. Bilo je puno izgovora: umorni smo, djeca bolesna, kiša pada, imam posla, trebamo u kupovinu, grmi, sijeva, bla, bla...Ali moj trkački partner, Tarik, je ispočetka bio uporniji od mene i nije dao da dozvolimo odustajanje. I tako, uporno i bez izgovora, trčimo deset minuta bez puštanja duše, pa opet i opet, skoro sat vremena.
Kao što vidite, nije to ništa specijalno. Nismo mi nikakvi vrhunski sportisti, niti neko ko ima iza sebe istrčane maratone ili bilo kakve uspjehe. Ali, sjećate se da smo na početku jedva trčali minutu?
Ako želite i vi da se aktivirate, ako vam treba motivacija, inspiracija, pokretač, pridružite se grupi Trčanje i to.


 Imaćete podršku uz dovoljno samostalnosti. Niko vas ni na šta neće tjerati, sami ćete željeti da dođete na trčanje. Čak je zgodno i ako imate djecu. Jedno se uvijek može žrtvovati za čuvanje sve djece dok ostali trče i onda ukrug. Tako će i djeca boraviti u prirodi i društvu, a vi ćete dobiti svoju dozu oživljavanja.

Popularni postovi