Cijeli život želim...

Lomim se između onoga "Budi dobar" i "Imaj stav ". Gledam koliko je teško imati ovo oboje kod sebe, a očito je i da mnoge moje poznanice i poznanici imaju isti problem. 

Jer, čim zauzmeš stav, odmah te optužuju da si nečovjek, da nemaš srca, da se ne držiš Hipokratove zakletve, da se ne bojiš Boga itd. Odmah se uključuje dugme za pasivno-agresivnu paljbu. Odmah ste najgori i najzloglasniji na svijetu. Jer, otkud vama pravo da ne ispunjavate želje svakome ko vam se obrati ili samo pomisli da mu nešto treba, a vi ne poletite da ispunite tu pomisao? Ko ste vi da imate stav? Ko ste vi da ne tetošite tu razmaženost? Ko ste vi da pobogu prekidate tu toksičnu nit koja se prenosi s koljena na koljeno? Ko ste vi da mirno stojite kada vam se u lice unese galamdžija, prepotentan do neba? Naizgled će vas skršiti dignutom pesnicom. 

A galamdžija nema pojma šta je vas u životu sve pretralo. Nema pojma koliko ste vi takvih životnih udaraca primili. I preživjeli. I nastavili živjeti. I opet tako ukrug. I galamdžije po društvenim mrežama misle da ako opsuju, kažu koju vulgarnu, zaprijete, ucijene, misle da iznad vas. Nemaju pojma koliko su beznačajni. Manji su od makovog zrna. 

Vremenom sam instalirala alarm za takve ljude. Čim vidim kako im se sila razgoropadila u očima, ohohoho... Moj stav se tek onda rasplamsa. Šta da radim, ja sam insan iz Krajine. Nije lako pogaziti svoje mišljenje, pokopati stav i prilizati se nečijem stavu i želji za koju mislite da nema osnove. Nije lako pogaziti samopouzdanje i samopoštovanje. A možete reći i da sam tvrdoglava k'o konj. Lično, pomalo mi laska kada dobijem taj kompliment. 

Treba živjeti sam sa sobom. Sa ostalima ću lako. 

Kada se vratim u djetinjstvo, sjetim se da sam se uvijek divila ljudima sa stavom. Naročito ženama sa stavom. Ljudine! Sjetim se kako sam širom otvorenih očiju gutala priče takvih ljudi. Čak se i sada živo sjećam nekoliko takvih ljudi. I sjećam se da sam željala biti kao oni kada odrastem.

Sjećam se i kako sam se uvijek zgražavala ljiga i ulizica. Ne želim ih ni pamtiti, ali jednostavno se upale lampice kad pričaš s takvima. Nikakvo poštovanje ne osjećaš i jednostavno se ne želiš trošiti na takve. 

Možete zaključiti da moj stav o određenim pitanjima ne trpi nikakve emocionalne ucjene. Pasivne-agresije. Toksične niti. Bezobrazluke. Da ne budem vulgarna i nastavim niz, ovdje ću se zadržati. 

Ja sam insan, imam srce, Hipokrat mi je profesionalno zakon, a bojim se Boga u svakom slučaju. Štaviše, volim Ga više nego što Ga se bojim. I uzdam se da mi On uvijek pokazuje pravi put. 

Upravo zbog svega toga i imam stav i ne mijenjam ga lako. Nadam se da to shvatate dobronamjerno i da ćete i sami razmisliti o tome kako ne vrijedi biti ljiga ni za šta na svijetu. 

Vrijedi biti dobar čovjek sa stavom!