Dječiji iftar
Naša ćerkica ove godine puni sedam godina. Odlučila je da posti nekoliko dana kako bi osjetila sve radosti ramazana. Iako nisam bila sigurna da je to najbolja ideja zbog dužine dana, nisam baš imala pravo glasa. Ona je to odlučila i nema šanse da bude drugačije. Naravno, bila je tu i mogućnost našivanja. Iskoristila ju je, ali je ipak ispostila cijelih pet dana do sada. Pošto je tako, mi smo je odlučili podržati i učiniti te dane posta što svrsishodnijim. Glad nije bila nikakav problem, taj segment nam je bio najlakši. Ona je glad shvatila kao blagodat, jer je osjetila kako je ljudima koji inače nemaju šta jesti. Na ulici je nemoguće proći pored prosijaka, a da ona ne insistira da mu damo nešto, da sebi kupi jesti. Još jedna velika stvar koju je naučila je da ramazanske radosti treba dijeliti, da treba dijeliti sa svojom porodicom, prijateljima, komšijama. Ne samo dijeliti materijalno, nego i sreću, blagodati, pa i tužne trenutke. Da bismo podstakli te njene lijepe namjere i djela,