Doktorica s oklagijom

Danas razmišljam o Emeli. Znaš li ko je Emela? Ovih dana nekoliko medijskih kuća podijelilo je priču o Emelinoj borbi. Namjerno nisam htjela podijeliti njihove objave, nego sam htjela sjesti i prenijeti svoje razmišljanje. Htjela sam potrošiti sat vremena svoga života i dati svoju podršku ovoj mladoj ženi.  Naime, Emela se već 10 godina sama bori za svoje pravo da nosi hidžab na svom radnom mjestu. Bori se legalnim sredstvima, u državi u kojoj živi, koju voli. U državi, u kojoj se stalno priča da smo multiovo-multiono demokratsko društvo. U toku te borbe doživljavala je degradaciju na više načina. I dalje je doživljava.  Da nas podsjetim, živimo u 21. vijeku. U vijeku u kojem smo mislili da ćemo voziti leteće automobile. A evo, jedna žena, jedno ljudsko biće, mora se boriti za osnovna ljudska i vjerska prava, prava koja su joj zagarantovana zakonom zemlje u kojoj živi. Ja sam sigurna da će Emela uspjeti u ovoj borbi. Znam da je borba teška, ali sve borbe, koje su vrijedne, su teške. I

Poželjela sam pisati onako. Poželjela sam neobavezno da prekucam ono što mislim. Da ne ostane u glavi. Ne valja ni kada se nakupi.  Nisam odavno pisala na ovom blogu. Jer: život. Znam da postoje mnogo kreativnije društvene mreže. I da sve ide u drugom pravcu, ali meni se sviđa prekucavanje misli. Prvo složim u glavi, pa udarim po tastaturi.  Svašta se izdešavalo. Nekada je previše svega. Ne stigneš ni jedno svariti, a već si opet zinuo. Ne stigneš se ni otresti, a već si ponovo pao. Ne stigneš zaboraviti ni prvi val pandemije, a evo već najavljuju četvrti.  I tako, u toj najavi četvrtoga vala, ja odlučim da ću aktivirati ovaj blog. Da mi pomogne da preradim sve te najave i podijelim s vama razmišljanja i borbe. Svi bijemo iste bitke, a da toga nismo ni svjesni.  Eto, ništa više za sada. Čitamo se čim prije.