Doktorica s oklagijom

Ovaj čovjek ima 123 kg.  Prvo što ćete pomisliti je kako je o sebi dozvolio, koliki je, on ništa na sebe ne pazi, sigurno vodi neuredan život, bla bla... Da, tako najčešće pomislimo o gojaznim ljudima, jer gledamo očima, a tumačimo na osnovu stečenog znanja i iskustva. Vaše razmišljanje je možda takvo da su gojazni ljudi teški ljenjivci, da nisu sposobni ni za šta. Moje iskustvo, a puno radim sa gojaznim ljudima, je da su gojazni ljudi isti kao i ostali. Šta im se onda desilo, zašto su toliki? Desio im se život, desilo se da nisu posložili prioritete, da su imali probleme veće od svojih kilograma, desio se neki smrtni slučaj, neki otkaz, bolest, neki razvod, neki studij, neki težak posao, nerazumijeavnja i nezainteresovanost drugih da pomognu. Dešava se život! Jesu li to opravdanja ili razlozi? Svako će sam znati ako sjede i preispita se. Neki od njih će uspjeti izaći iz začaranog kruga zato što se nađe neko ili nešto što će ga dobro motivisati, neki će postaviti ciljeve i uspje

Prije 30 godina rodilil mi jednu mirnu švrću. Da bi umanjili ljubomoru prvog djeteta rekli su da joj ja dam ime. Htjela sam da se zove Emina jer je to bilo ime moje najbolje drugarice. I pomislih stvarno će se tako zvati, kad čujem kasnije zovu je  Nudžejma .  Bila sam razočarana, vrlo. I ljubomorna što moj svijet naginje toj maloj mirnoj Nudžejmi. I jednom mama izađe da nešto uradi, a ja se popnem na stolicu pored bešike i uzmem jastuk da je gušim. Božemeoprsti. Ona sada vrlo r ado prepričava tu priču. A ima još jedna priča koje se ona ne sjeća. Jednom u izbjeglištvu u Poreču, kada smo bili smješteni u kolektivni smještaj hotela Rivijera (čini mi se da je to bilo ime) izašle smo da se kupamo. Sa ostalom djecom se brćkamo po plićaku, pričamo, razabiremo školjke. I kako nas izbjeglice baš i nisu voljeli, desi se neka svađa između Nudžejme i neke malene Hrvatice. Nudžejma (koja tada više nije bila tako mirna kao kad se rodila) je odgurne, jer joj je stala na živac. I hoće ta malena i

Eh, da sam znala prije 8 godina ono što znam sada, znala bih da mogu. I da gotovo sve majke mogu. I da gotovo sve majke imaju probleme s dojenjem. Neke majke imaju veće, neke manje probleme, ali sve majke ih imaju. (Istanbul, Eminonu, čekajući metro) Tada sam bila mlada majka, studentica medicine koja će uskoro slušati petu godinu studija. Dok sam bila trudna položila sam ispit iz pedijatrije. Znači friško položen ispit i moja radost kako ću sve znati oko svoje bebe. I onda, rodila se naša djevojčica. Bila je vrlo mala, spremna na dojenje. Ali, šta tada? Milion vrlo praktičnih pitanja bez odgovora!! Pitala sam se kako ja to ne znam? Zar sam preskočila to poglavlje kada sam učila ispit iz pedijatrije (i ostalih predmeta)? Kako sam ga mogla položiti ako ne znam skoro ništa o jednom tako važnom životnom procesu za majku i dijete? Šta da nisam studirala medicinu, kako bih tek onda bila izgubljena? Kome se uopće javiti za pomoć? Šta je sa mnom kao majkom, kako to da imam problema s

E sada, malo ću se prvo ispovijediti. Ima nekoliko godina kako smo muž i ja bili vrlo pasivni što se tiče fizičke aktivnosti. Šta se dešavalo? Pa, dešavao se život. I dešavalo se da nismo bili dovoljno odlučni da se pokrenemo. Imali smo toliko distrakcija da nam fizička aktivnost nije mogla biti u planu. Imamo troje djece. Ja sam radila u školi, na portalu, radionice, predavanja, djeca. Muž je završavao doktorat. Ludnica jednom riječju. Sve u pozitivnom smislu, jer je to sve ono što smo željeli. Ali, ograničili smo se govoreći kako nema šanse da u tu ludnicu uklopimo fizičku aktivnost. Međutim, oboje smo sve vrijeme bili svjesni koliko nam je to potrebno. Ne samo zbog zdravlja, to je više nego očito, nego zbog same ljudske potrebe za nesjedilačkim načinom života, potrebe za pokretom, adrenalinom, potrebe da se prodrmaš, da ti krv šikne u obraze, da se pošteno oznojiš, izbaciš negativu i otrove koje nakupljaš sjedenjem i obavljanjem onih poslova koje moraš obaviti, a u isto vrijeme je

Ima jedno mjesto na planeti Zemlji u koje rado odem. Bolje reći u koje se rado vraćam, jer odatle sam krenula. U svijet. Odatle nas je rat potjerao u neke druge krajolike. Nije to neka tuga, nostalgija, nego jednostavno sreća kada dođem u to mjestašce, taj mali Kozarac. Kada sam prvi put poslije rata posjetila svoju rodbinu u Kozarcu bila sam iznenađena koliko je sve, u stvari, malo. Kao da se smanjilo, ali i dalje je ostao isti osjećaj dječije sreće i slobode. Prije nekoliko dana ponovo sam posjetila Kozarac. I imala sam više razloga za posjetu nego ranije. Pozvani smo na svadbu, posjetili smo rodbinu i održala sam predavanje iz svoje struke. Sve je nekako stalo u 3 dana, a ja sam presretna što sam vidjela jako puno rodbine, poznanika i nepoznanika, koji mene znaju, a ja njih ne znam jer sam zbog rata napustila svoje mjesto prije nego što sam napunila 9 godina. Kada sam bila dijete, osim svoje kuće, imala sam još dvije kuće koje sam smatrala svojima. Bile su to kuće moje majke (ma

Kada razmišljaš o sebi i svom tijelu ili se pogledaš u ogledalo, vjerovatno često pomisliš kako bi bilo super da izgledaš "savršeno" ili barem bolje nego što izgledaš trenutno. Nemoj to raditi. Niko od ljudi nije savršen. Ono što se pod tim prodaje u medijima nije ono što je realno. U medijima sve može izgledati "savršeno". Da li je neka osoba zadovoljna sobom ne zavisi od toga kako izgleda, nego kakav stav ima prema sebi i drugima. Često te slavne osobe koje ti ponekad nabiju kompleks niže vrijednosti cijeli život imaju probleme, odlazeći od terapeuta do terapeta ili pijući sve moguće antidepresive i ostale -ive. Svaka od nas svojim stavom može mijenjati i ono što joj se ne sviđa. To ne znači da se trebaš zapustiti, ne raditi na sebi, jesti bilo šta, ne vježbati, sjediti po cijele dane pred kompjuterom, ne paziti na svoje zdravlje i izgled. To znači da trebaš jesti zdravo, vježbati i dobro izgledati jer ti tako voliš, jer je zdravo, jer ćeš imati ma

U Nahlinom savjetovalištu o zdravoj ishrani imam priliku sresti mnoge profile ljudi. Svako od njih ima posebno mjesto i peofesionalni pristup s moje strane, ali neki od njih prirastu srcu, kao da se poznajete cijeli život. Takva je i gospođa Hikmeta L.  Prvi put je došla u savjetovalište sa svojom divnom kćerkom. Misleći da je kćerka tu s njom jer joj treba pomoć, jer se ona ne bi snašla dobro, počela sam razgovarati na taj način. Kao ja ću se javiti kćerki, poslaću joj program, jer gospođa Hikmeta vjerovatno ne koristi internet. Prevarila sam se. Moja draga Hikmeta koristi internet, ima svoj mail, iako ima skoro 70 godina. Drugo što me je oduševilo je što moja Hikmeta i pored nekoliko dijagnoza, dosta ozbiljnih, na pitanje kojom ocjenom od 1 do 10 bi ocijenila svoje zdravlje, rekla je da bi dala 10 samo da se može malo bolje kretati. Zamislite koliko pozitivan stav o sebi, svojom životu, doprinosti kvalitetnom življenju. Oduševio me takav stav. Još nešto što me oduševilo je s

Bliži se mjesec ramazan i za mene kreću mnoge aktivnosti u to doba godine. To su dani kada imam priliku mnogima pomoći savjetovanjem o pravilnoj ishrani. Imali smo aktivan dan. Rano smo krenuli iz Sarajeva putem kojim smo prošli mnogo puta. Prva stanica nam je bio Gonji Vakuf i divni centar "Nur", gdje smo se lijepo smjestili i družili sa domaćinima, koje već poprilično poznajemo. Pišem u množini jer smo išli muž, beba i ja zajedno. Naša bebara, Temim, redovno me prati na radionicama od svog rođenja, a muž je tu da bude podrša i olakša i uljepša put i druženje. Tu smo sreli poznanike, ali i ljude iz mog djetinjstva, koji su mi vrlo dragi, Nijaza i Besimu. Prije rata smo ih posjetili u Livnu, tada sam imala vjerovatno 7 godina. Nakon toga smo imali pauzu u kojoj smo posjetili ribnjak Semešnica, divno mjesto u blizini Donjeg Vakufa. Tu zanijemite pod utiskom čistih mnogobrojnih slapova, koji se slijevaju u jedan tok. Preporučujem da posjetite to mjesto ako budete

Intervju koji sam dala za Radiosarajevo.ba krajem prošle godine, a može biti koristan uvijek, prenosim u cjelosti. Svakodnevno smo bombardirani svakojakim informacijama o zdravoj i pravilnoj ishrani, koje često znaju biti potpuno oprečne, čak i kada dolaze od stručnjaka iz oblasti ishrane. Želja da ljudima približi pravilnu ishranu na racionalan način jedan je od razloga zbog kojih je doktorica  Safija Softić-Namas , pokrenula portal  Dobre kalorije . “Ne želim da ljude zbunjuju informacije koje im se plasiraju, a koje često znaju biti samo način da se proda još jedan proizvod. Želim da svi shvatimo da se svi možemo zdravo hraniti.  Za pravilnu ishranu nije neophodno da kupujete skupe egzotične namirnice, niti da gladujete, niti da jedete hranu koju ne podnosite.  Svako funkcionira na poseban način i pravilna ishrana se može svakome prilagoditi. Nije neophodno ni da jedete 100 posto zdravu hranu.  Jedan loš obrok ne čini lošu ishranu, niti jedan zdrav obrok čini pravilnu ishr

Prije nekoliko dana sam imala priliku održati radionicu s predavanjem u Dnevnom centru za osobe sa posebnim potrebama u Visokom.  Otišla sam u Visoko na poziv upraviteljice Centra koja je prepoznala potrebu za edukacijom ovog tipa. Radionica je bila namijenjena roditeljima djece korisnika centra. Osim djece, centar je domaćin i odraslima.  Uradili smo dobru radionicu. Predavanje je bilo efektno, hrana ukusna. Kao što to obično biva na radionicama, svi su bili iznenađeni koliko zdrava hrana može biti ukusna. Motivirali smo roditelje na pripremu boljih obroka za svoju djecu. Na programu su bili zdravi sendviči, pašteta i kuglice. Sve je išlo po planu. Na početku same radionice dobila sam hrpu poklona, a sve što sam dobila su napravili sami korisnici centra. Pregaču sam odmah upotrijebila, a koristiću je i ubuduće na radionicama. Špinat koji su sami uzgojili me je baš obradovao, ali i sok od zove, med od maslačka, ceker i drvena daska sa kašikom. U stvari, sve je pun pogodak. Vodit

Krajem prošle godine sam dobila poziv od kreativne menadžerice restorana Cordoba na Ilidži, koji se nalazi u hotelu Krone. Ponudila mi je saradnju, kojoj sam se obradovala, iako sam imala malo vremena za neke nove stvari u životu.   Restoran Cordoba je mjesto gdje se zaista osjećam vrlo lijepo, djeca su uvijek dobro došla, a hrana je ukusna. To je mjesto gdje ćete pronaći specijalitete iz raznih dijelova svijeta, od naše maslanice do sušija. Od početka sam imala dobar usjećaj u vezi ove saradnje. Prva radionica je bila pravo osvježenje na ovim prostorima. Super je stvar kada možete otići na radionicu u vrhunski restoran, poslušati mnoštvo korisnih informacija, probati zdravo jelo i ponoviti recept kod svoje kuće. Na ovoj radionici smo pravili jelo "Krompir ruža", jelo koje sam specijalno dizajnirala za svečanu ponudu restorana. Ako planirate vjenčanje, to je jelo koje možete uvrstiti u ponudu svojim zvanicama. Druga radionica je bilo također vrlo zan