Doktorica s oklagijom

E sada, malo ću se prvo ispovijediti. Ima nekoliko godina kako smo muž i ja bili vrlo pasivni što se tiče fizičke aktivnosti. Šta se dešavalo? Pa, dešavao se život. I dešavalo se da nismo bili dovoljno odlučni da se pokrenemo. Imali smo toliko distrakcija da nam fizička aktivnost nije mogla biti u planu. Imamo troje djece. Ja sam radila u školi, na portalu, radionice, predavanja, djeca. Muž je završavao doktorat. Ludnica jednom riječju. Sve u pozitivnom smislu, jer je to sve ono što smo željeli. Ali, ograničili smo se govoreći kako nema šanse da u tu ludnicu uklopimo fizičku aktivnost. Međutim, oboje smo sve vrijeme bili svjesni koliko nam je to potrebno. Ne samo zbog zdravlja, to je više nego očito, nego zbog same ljudske potrebe za nesjedilačkim načinom života, potrebe za pokretom, adrenalinom, potrebe da se prodrmaš, da ti krv šikne u obraze, da se pošteno oznojiš, izbaciš negativu i otrove koje nakupljaš sjedenjem i obavljanjem onih poslova koje moraš obaviti, a u isto vrijeme je

Ima jedno mjesto na planeti Zemlji u koje rado odem. Bolje reći u koje se rado vraćam, jer odatle sam krenula. U svijet. Odatle nas je rat potjerao u neke druge krajolike. Nije to neka tuga, nostalgija, nego jednostavno sreća kada dođem u to mjestašce, taj mali Kozarac. Kada sam prvi put poslije rata posjetila svoju rodbinu u Kozarcu bila sam iznenađena koliko je sve, u stvari, malo. Kao da se smanjilo, ali i dalje je ostao isti osjećaj dječije sreće i slobode. Prije nekoliko dana ponovo sam posjetila Kozarac. I imala sam više razloga za posjetu nego ranije. Pozvani smo na svadbu, posjetili smo rodbinu i održala sam predavanje iz svoje struke. Sve je nekako stalo u 3 dana, a ja sam presretna što sam vidjela jako puno rodbine, poznanika i nepoznanika, koji mene znaju, a ja njih ne znam jer sam zbog rata napustila svoje mjesto prije nego što sam napunila 9 godina. Kada sam bila dijete, osim svoje kuće, imala sam još dvije kuće koje sam smatrala svojima. Bile su to kuće moje majke (ma