Naša beba od bašte

Danas sam presretna jer mogu pisati o bašti. I to ne o bilo kakvoj bašti, nego bašti koju smo posijale mojih 5 drugarica i ja. Moram priznati da je vrlo neobična iz razloga što smo svih naš šest prezauzete i pomalo se čudimo kako nam je uopće išta uspjelo!
Priča je počela tako što smo se žalile jedna drugoj kako više ne možemo biti sigurni u veliku većinu proizvoda, koji se često prodaju pod "organsko", ali to ni probližno nisu. Nekoj od nas je sinulo: "Kako bi bilo super da same imamo svoju baštu, za svoju dušu!"
Isti dan nam je A. saopćila da nam je njen otac dao zemlje da posijemo ako hoćemo. Prvo smo bile jako entuzijastične, sve smo odmah smislile kako će to ići dalje. Onda je entuzijazam splahnuo kad smo počele preračunavati svoje obaveze i u koje ćemo to uopće vrijeme obrađivati, kada jedva imamo vremena za svakodnevne obaveze. Onda smo se ipak predomislile i odlučno smo rekle DA "baštici".
Mislile smo da će biti nekih 6x3 gredica i isplanirale šta ćemo raditi. Ovako je izgledao plan kada smo došle prvi put na baštu.

The babo nam je isfrezao našu bašticu i ubrzo smo vidjele da će biti nekih 30 gredica. To je značilo rat prskanom za nas!

Znale smo da ne može biti sve 100 % organsko, ali smo znale i da je i ovako puno, puno zdravije nego ono što se može naći na tržištu.
Vrlo smo sistematično krenule u akciju. Imale smo vrlo jasan plan, koji je po potrebi updatiran. Nacrtale smo plan, organizovale isfrezani komad zemlje i krenule u akciju.

Na poklon smo dobile i organsko sjeme, što je došlo kao kec na desetku. A bilo je i običnog sjemena.

Pripremile smo i rasad. Ako to nikada niste radili, trebate početi. Činiće vas sretnim.

Samo da bude jasno, nismo znale gotovo ništa o pravilnom sijanju bašte, baš naprotiv. Sve smo učile usput, zapitkivale iskusne, čak smo se dogovorile da se takmičimo sa babom naše A.Obećale smo žestoku borbu...njegov krompir protiv naših vrsta, pa da vidimo čije će biti bolje. Zasad je njegov krompir odličan, a i mi ponešto uberemo :) On je divan čovjek. Čim vidi da neko hoće da radi, on daje još više. Samo neka se radi. I redovno dobivamo savjete i rasad iz komšiluka. Svi dijele naš entuzijazam.

Bilo je tu incidenata. Rukolu nam je pojeo buhač. Rotkvice su nam prerasle i odrvenile, mrkva je bila pregusto posijana, 4/5 posijanih tikava (4 vrste ukupno) nije uopće niklo, vrane su pojele grašak koji je uspio, jarci između gredica su zarasli k'o Amazonija...ali opet je sreća do neba kada pojedete bilo kakav plod zajedničkog rada.

Svaki plod nam je višestruko bitan. U stvari, uopće nije poenta u tome, poenta je u timskom radu koji smo uspjele postići usprkos tome što smo se samo jednom uspjele sve sastati.
Najviše me raduje oduševljenje naše A. koja otkriva jedan novi svijet. Uživa i odmara se virkanjem u baštu. Malo zalije, malo travu čopne i opet za svoj kompjuter. Kaže: "Sad znam zašto se plijevi! Zato što onda biljke imaju više prostora da rastu i ne smeta im korov!" :D
Jednostavno, ekipa iz snova.

Imamo bezbroj fotki naše bebe-bašte. Možda je vama ovo dosadno, pa zanemarite dio ispod. A mogli bi i pogledati, pa možda i vi poželite nešto posijati. Ako pak volite prirodu, onda podijelite sreću s nama-poljoentuzijasticama.

I samo da znate, ne možete kupiti ništa od ovoga, nego motike u ruke i sljedeće godine pišite svoju priču! Ako nemate zemlje i živite u stanu, opet nemojte tražiti izgovor. U saksijama se može napraviti čudo.