Novogodišnja čestitka

Palestinsko stradanje je aktuelno je već više od puna dva mjeseca. Barem za nas. Palestincima je ono aktuelno već skoro 80 godina. Kako vrijeme odmiče, stradanja nimalo ne jenjavaju, ali naša pažnja pomalo popušta. Jer, lako je da ti popusti pažnja, kad imaš mir oko sebe, topao krevet, redovne obroke, grijanje pojačaš kad god ti je hladno, a djeca ti mirno i redovno idu u školu. Svi su ti zdravi i sve ti je potaman. Tu i tamo se iznerviraš za kakvu glupost.

Upravo sam pogledala video gdje otac stavlja keksić u ruku svoga sina. Otišao je da mu kupi keks. Kada se vratio, našao je sina i suprugu ubijene od strane najgoreg agresora u ljudskoj povijesti. Ne bih da mu ime spominjem. I tako, vratio se čovjek i našao mrtve svoje najdraže. I stavlja onaj keks djetetu u ruku i govori: „Sine, ponesi sa sobom na onaj svijet da pojedeš.“. To su scene koje otvaraju i najcrnje srce. Rasplaču vas, prodrmaju do kosti.

Gledala sam mnoge slične scene i svaki put se zapitam da li je moguće da se dešava takvo stradanje, a da svijet ne reaguje. Ako neko odreaguje, to je toliko malo i stidljivo da te samo hvata huja. Kako se ne vrišti iz sveg glasa, kako se ne hapse ti zločinci, kako ne gori zemlja??? Kako to da pogine preko 20 hiljada ljudi, od čega je polovina djece, a da vrle svjetske organizacije za zaštitu ovoga i onoga, ne dignu zemlju na noge? Jer, gledali smo kako se dižu na noge kada su ginuli neki drugi ljudi. Gledali smo kako dižu glas za zaštitu životinja, za očuvanje okoliša, za zaštitu šuma. Gledali smo kako se pola svijeta diglo kad je napadnuta Ukrajina. Je li to ovi životi nisu jednako vrijedni kao oni? Ovi životi su samo brojke, a oni su pravi ljudi? Ova djeca su igračke, a ona djeca su nečije sve? Ono je genocid, a ovo samo bliskoistočni sukob? Ovi životi su manje bitni od životinjskih?

I onda čovjek shvati da je svijet jedna velika kugla kojom vladaju interesi. Baš svijet briga što strada palestinski narod. Taj narod nema njima šta da ponudi. Za razliku od Izraela, te nekima obećane zemlje, koja suvereno vlada tim istim svijetom. Zašto bi se onda borili za te male Palestince? Nema ni Istok ni Zapad koristi od toga. Eto šta im fali da se rasele i da se sve riješi? Neka Izrael postigne svoj cilj i prestaće stradanje.

Eh, bilo bi to rješenje koje bi pokazalo, da ama baš niko na ovom svijetu nema dostojanstva. Da svima vlada interes, da para vrti gdje burgija neće. Ali Palestinci ne funkcionišu tako. Oni se vode ljudskim principima. Oni cijene svoju historiju i tradiciju u isto vrijeme dok stvaraju budućnost. Nisu spremni odreći se višestoljetnih postignuća. Oni su jedini koji su se zauzeli za prave ljudske etičke principe i upravo zbog njih još ne možemo reći da je dobro na ovom svijetu isčezlo. Oni su ti koji su pružili utočište tom jadnom raseljenom jevrejskom narodu, kada nisu imali ništa sa sobom, kada ih je cijeli svijet smatrao najprljavijim ljudskim otpadom. Za razliku od Palestinaca, koji su ih smatrali ljudima. I to ljudsko dostojanstvo im niko ne može uzeti.

Sjećam se kada smo u osnovnoj školi učili o aparthejdu u afričkim zemljama. Učili smo kako je to loše, kako je isti ukinut, kako sve ljude treba smatrati jednakim, kako fašizam, nacizam, rasizam, šovinizam, mizoginija, nisu dobri. Kako se sada pomiriti s tim da u stoljeću ogromnog napretka, vremenu kada smo mislili da ćemo koristiti leteća auta, kako ćemo svi biti jednaki ili barem imati jednake uslove, gledamo kako se ispoljava najniži divljački indentitet tih zvijeri u ljudskom obliku? Kako se pomiriti s tim da moraš svoju djecu ponovo i ponovo učiti tim osnovnim ljudskim principima i objasniti im kako je moguće da neko to ne poštuje? Kako objasniti djeci da nisu svi životi jednako važni? Kako je moguće da najmodernije mašine gaze i zatrpavaju žive ljude? Kako djeci objasniti da taj zvjerski nagon nema milosti prema bebi u inkubatoru i ukine joj dotok kisika, ubije trudnu ženu koja je krenula u bolnicu da se porodi, otkine ruke djevojčici od desetak godina i spriječi ljekarima da je operišu, bombarduje bolnice, izbjegličke kampove, civilne ustanove, slavi sve to i sprda se po internetu? Kako objasniti svome djetetu da mora nastaviti sa životom, dok tuđe živote gase bez imalo milosti?

Zašto pišem o ovome? Nisam nikakav historijski i politički stručnjak. Ja ovo pišem iz perspektive jednog čovjeka, koji ne može i neće da bude na pogrešnoj strani istine. Želim da barem ovih nekoliko redaka svjedoči o mom razmišljanju. Da svjedoči da mi nije svejedno gledati kako civili stradaju.

Zato sam napisala jednu novogodišnju čestitku, jer Nova 2024. godina je za par dana. Prenosim čestitku u cjelosti, uz nadu da ću doživjeti neku Novu Godinu, kada ću moći čestitati neke puno ljepše stvari. Samim Palestincima i sada mogu čestitati što su uvijek bili i ostali najbolji ljudi koje je ovaj Svijet imao čast ugostiti.

„Praznici?

Nadam se da ih nećemo provesti u sreći i rahatluku!

Jer kakvi bi mi to bili ljudi koji se vesele dok nedaleko od nas ljudi ginu samo zato što postoje? Ne samo da ginu. Neki od njih bi možda željeli da su mrtvi da ne bi proživljavali tolike patnje. Možda su to njihove novogodišnje želje - umrijeti sa svojim narodom, ne doživljavati da vidiš svoje amputirane ruke, svoje mrtvo dijete, oca, majku, suprugu, da ne vidiš kako zatrpavaju žive ljude. Da ne gledaš GENOCID koji se dešava pred očima svih nas!

Ako ste skloni reći: “Pa šta ja mogu uraditi, ja sam samo pojedinac?”. Da, reklo je to isto 8 biliona ljudi!

Pa možemo barem iz nekog humanog protesta ne slaviti Novu godinu! Jer nova možda jeste, ali bolja sigurno ne može biti dok svijet gleda ubijanje 25 hiljada ljudi, od čega su polovina DJECA!“