Znam li i mogu li dojiti?

Eh, da sam znala prije 8 godina ono što znam sada, znala bih da mogu. I da gotovo sve majke mogu. I da gotovo sve majke imaju probleme s dojenjem. Neke majke imaju veće, neke manje probleme, ali sve majke ih imaju.

(Istanbul, Eminonu, čekajući metro)

Tada sam bila mlada majka, studentica medicine koja će uskoro slušati petu godinu studija. Dok sam bila trudna položila sam ispit iz pedijatrije. Znači friško položen ispit i moja radost kako ću sve znati oko svoje bebe.
I onda, rodila se naša djevojčica. Bila je vrlo mala, spremna na dojenje. Ali, šta tada? Milion vrlo praktičnih pitanja bez odgovora!! Pitala sam se kako ja to ne znam? Zar sam preskočila to poglavlje kada sam učila ispit iz pedijatrije (i ostalih predmeta)? Kako sam ga mogla položiti ako ne znam skoro ništa o jednom tako važnom životnom procesu za majku i dijete? Šta da nisam studirala medicinu, kako bih tek onda bila izgubljena? Kome se uopće javiti za pomoć? Šta je sa mnom kao majkom, kako to da imam problema s dojenjem, valjda to majka treba znati?
To su pitanja koja sam sebi postavljala u tišini i patila. A pitanja i pritisak okoline!! TO je nešto što me koštalo dojenja. Nisam znala kome da se obratim. Nisam znala da ne trebam slušati okolinu. Baš naprotiv, mislila sam da mi "iskusne" i starije žene imaju šta pametno reći. Mislila sam da i pedijatrica ima šta pametno reći o ovoj temi. U stvari, pedijatri su imali nekoliko otrcanih rečenica, koje se ponavljaju. Sada imam troje djece i takvih rečenica sam se poprilično naslušala. Zašto mislim da imam problem sa svojim kolegama? Zato što posmatraju dojenu i nedojenu djecu isto. Kroz iste mjere. I ne obraćaju pažnju koliko je dijete sposobno i zdravo, samo ako je pri donjoj granici bilo kojeg parametra. Odmah je to alarm, iako su dojena djeca praktično uvijek pri donjim granicama.
Slušala sam. "Dijete ti je gladno. Nemaš dovoljno mlijeka. Mlijeko ti nije kvalitetno. Moraš ti dodati flašicu, nije dovoljno. Dijete ti plače. Dijete ti je sitno. Počni ti uvoditi dohranu, nema veze što ima tri mjeseca. Pa i nas su hranili grahom čim počnemo usta otvarati. Jesi li ga uobročila? Nemoj ti to toliko dojiti, nemoj navikavati na to. Po noći strogo odvoji u krevetić, nemoj da stalno doji. Nemoj navikavati na ruke. Ma šta će ti pored tebe kad se rodi, trebaš ti doći sebi. Neka ga hrane u porodilištu, odmori se malo. Neka imaš kući formulu pa kad se vratiš iz porodilišta da ti imaš djetetu dati ako bude gladno." I tako u nedogled. Potpuno frustrirajuće, neefikasno, neadekvatno, a povrh svega nevjerovatno kontraproduktivno!
I onda je bilo vrijeme za novu akademsku godinu. Morala sam krenuti na predavanja na petoj godini studija. Moja djevojčica je imala 4-5 mjeseci. "Morala" sam uvesti dohranu. Moja djevojčica je vrlo brzo prestajala dojiti. Nisam se previše ni trudila, jer sam mislila da je to normalno, da dijetetu nije dovoljno mlijeka i da joj se mora davati formula. Računam da je dojila do šestog mjeseca, ali i to jedva.
U međuvremenu sam se uključivala u grupe za podršku dojenju, jer mi nije bilo normalno, logično ni prirodno da je to to. Kritički sam ispitivala objave na tim grupama. I tu je bilo svega. Od pogrešnih savjeta do napadanja, bilo da majka uporno doji ili da ne doji.
Većinu sam ih prestala pratiti, ali grupa Dojenje je IN je i dalje među mojim favoritima, iako mi odavno više ne treba. To je grupa od skoro 15 000 žena, koju vode savjetnice i aktivistice za dojenje. Ko su savjetnice za dojenje? To su osobe stručno usavršene od strane IBCLC (International Board Certified Lactation Consultant ®). IBCLC savjetnice su zdravstvene radnice specijalizovane u oblasti laktacije, dojenja i psihološkog savjetovanja vezano za dojenje. To su osobe koje o dojenju (teoretski i praktično) znaju više od ijednog ljekara ili "iskusne" žene na našim prostorima. Znaju pravo znanje, a ne površne rečenice koje vrte kada god dojenje dođe na tapetu. To su osobe koje su za dojenje velikog broja majki učinile više dobra nego svi ostali "stručnjaci" zajedno. To mogu reći i kao osoba iz struke (iako se ne bavim usko tom oblašću), kao majka troje djece, ali i kao osoba koja zna da je mnoštvo mojih prijateljica i poznanica prezahvalna ovoj grupi. I aktivistice u grupi su obučene da vode istu misiju i to vrlo dobro rade.
Tri i po godine nakon toga rodila sam sina. Tada sam već znala puno o dojenju. Ipak, naš sin nije htio dugo da doji. Kada smo počli s uvođenjem krute hrane, malo po malo je počeo da prestaje dojiti. Dojio je desetak mjeseci. Opet sva ista pitanja u mojoj glavi. Gdje sada griješim? Eto sada znam puno više o dojenju. Tada sam bila stalno uz bebu, nisam ni radila, šta je sada problem? Konsultovala sam se i rečeno mi je da ima takvih slučajeva. Pomirila sam se s tim.
Prije 17 mjeseci rodila sam opet sina. Opet isti strahovi, ista pitanja (na koja sam sada znala odgovore), iste misli kroz glavu. Ipak, sada sam poslušala samo sebe i savjetnice.
Kako sam uspjela ovaj put?
Dijete je bilo pored mene kada god mu je to trebalo. Kada mu je trebalo spavao je pored mene. Dojio je kada god je imao potrebu za tim (to se zove dojenje na zahtjev). Nosala sam ga uz sebe. Mazili smo se, grlili i voljeli. Dojio je uvijek i bilo gdje. Išla sam na druženja s njim. Nosila sam ga sa sobom na radionice i predavanja, na putovanja i izlete, u svakoj prilici.

(Sa dvije različite radionice, jedna u vrtiću, a druga u jednoj firmi)

Je li mi bilo teško? Prvih nekoliko mjeseci mi je bilo PRETEŠKO. Rođen je na carski rez, a prije poroda sam skoro dva mjeseca ležala u bolnici jer sam imala nisko postavljenu posteljicu, koja je često krvarila. Bila sam iscrpljena, bilo je teško, boljela me je rana. Ipak, u bolnici sam rekla da mu ne daju formulu nego da mi ga donose kada god plače. Bilo je teško, preteško. Rana od carskog reza nije dozvoljavala da lijepo uzmem dijete, nego je sam proces bio bolan i dug. Samo uzimanje djeteta iz kolijevke zahtijevalo je ogroman napor i upornost. I dojenje je bilo teško. Nadolaženje mlijeka koje tako mala beba ne može izdojiti, pa izdajanje pumpicom je također predstavljalo ogroman napor. Odlazak na toalet, previjanje rane, uzimanje lijekova, izdajanje, dojenje...jedan začarani krug od pet groznih dana.
Grozni dani za koje znaš da će se iplatiti su prošli. Onda su došli neki drugi grozni dani kod kuće. Bolovi su i dalje tu, otežano uzimanje bebe, često buđenje i sve ostalo rezultiralo je mojim plakanjem nekoliko puta. Ovo su oni momenti koje sam morala proći i pored ogromne podrške moga muža, ali i ostale familije. Moj muž nikada nije spavao kada bih ja bila budna. Svako bebino plakanje je njemu značilo buđenje, dodavanje bebe, vraćanje bebe na mjesto. Slobodno mogu reći da je prošao sve muke uspostavljanja dojenja sa nama. Tako je bilo nekoliko teških mjeseci dok maleni nije naučio kako lijepo dojiti, dok ja se ja nisam privikla na novi režim, koji do tada nisam doživjela iako imam dvoje djece prije toga. Ipak, do godinu dana nije bilo dana kada sam odspavala više od 2 sata u komadu. Ni jedan jedini dan. Ako ćemo iskreno, bilo je dana kada sam zaista bila jako umorna, iscrpljena, depresivna zbog nemogućnosti obavljanja nekih poslova, ali ipak sretna što uspijevam u svom cilju. Tek sa godinu dana sam pošla uživati u dojenju.
Međutim, niti jednom nisam pomislila DA ODUSTANEM. Ušli smo u sedamnaesti mjesec i presretni smo.

(Sa školice VOLIM ZDRAVO)

Sada ovo pišem kao vid podrške dojenju. Prva sedmica augusta je Svjetska sedmica dojenja i želim dati svoj doprinos, podršku i motivaciju budućim majkama, majkama i nemajkama.
Drage ŽENE, nemojte slušati nikakve negativne savjete o dojenju. Najveći procenat porođenih žena MOŽE da doji uz adekvatnu podršku, pomoć i pruženo znanje. Kada ste u prilici da čujete neadekvatne savjete, samo se udaljite, ignorišite. Ne morate se opravdavati nikome, objašnjavati zašto nosate dijete sa sobom, zašto dojite dijete ako ste izašle u grad sa drugaricom na kafu, zašto ne dohranjujete dijete, zašto mu ne dajete čvrstu hranu kada napuni četiri mjeseca i hiljadu ostalih zašto. Zahvalite se za savjet i po svome. Slušajte svoje tijelo, a kada imate problem obratite se savjetnicama za dojenje, jer ćete od njih dobiti adekvatan savjet i puno podrške. A imaćete probleme. Biće ih puno. I naravno, pazite na sebe. Ne kažem da je dojenje najbitnija stvar na svijetu. Vi i vaše stanje je jako bitno. Ali kažem da VI TO MOŽETE!
Za dojenje je bitna samo odluka da ćete dojiti i uporno dojenje. Sve ostalo se može dodati i oduzeti, ali ako to dvoje nemate, sve ostalo možda nije dovoljno.


(Pješačenje na Skakavac)

I molim vas, podržite ostale žene koje žele dojiti. Nemojte se napadati. Nemojte nametati svoje mišljenje. Nemojte prezirati žene koje ne doje ili koje doje duže nego što vi mislite da treba. Pružite podršku, prenesite im kontakt osoba koje im mogu pomoći, recite lijepe riječi, pohvalite zalaganje, ispričajte nešto pozitivno. Ne doji svaka majka. Ne želi svaka majka da doji. I to je njeno pravo. Ali za one koje žele da doje budite vjetar u leđa.








Popularni postovi