Istrčala sam polumaraton

Ne znam ni kako početi ovaj članak. Ima toliko mnogo emocija, koje se nisu stišale ni nakon što je prošla sedmica dana od Splitskog polumaratona. 
Prije manje od godinu dana počela sam trčati sa grupom Trčanje i to, koju je osnovala moja sestra. Ispočetka sam imala odbojnost prema trčanju, nervirali su me trkači i njihove objave na društvenim mrežama, onda sam počela preispitivati, pa kad sam vidjela da moram imati neku intenzivniju fizičku aktivnost, rekla sam sebi ma šta me košta. Pogotovo zato što ću imati grupu podrške, sestru koja će me gurati. Moj muž Tarik i ja smo, i pored silnih obaveza, početi trčkarati. Nisam bila sigurna da ću ustrajati, da mi baš trčanje odgovara, sve me boluckalo. Uostalom, ranije sam o tome pisala, da dalje ne dosađujem. 
Zato, samo ću ovdje zalijepiti status koji sam napisala na FB kao zahvalu ljudima koji su zaslužni za ovaj, za mene, veliki uspjeh. 



"Tušenje se nastavlja...
Istrčali smo svoj prvi polumaraton, Tarik i ja. Pošto je moj zid već par dana preplavljen slikama još jedne moje porodice, Trčanje I to porodice (imam ih nekoliko), sada ću posebno da se zahvalim NJIMA.
Muž, sestra i roditelji.
Tarik je, ne znam kako da to napišem osim najbolji muž na svijetu. Da, da, kliše, ali briga me. Najveća je podrška svemu šta radim. Ne samo podrška nego i motivacija, inspiracija, podsticaj, vjetar u leđa, rame za plakanje, koju god lijepu frazu da imate možete dodati, jer je istina. Zajedno smo počeli trčati, zajedno nastavili, zajedno postižemo uspjehe, a često je on bio uzrok da uopće odem na trening, jer mi je bio loš dan ili sam bila lijena ili sam imala hiljadu drugih razloga.
Nudžejma je sestra s kojom nije uvijek lako, ali je uvijek produktivno i lijepo. Toliko je uporna u motivaciji da ova Tarikova i moja medalja jednako pripada njoj. Istrči svoj polumaraton i umjesto da se skljoka negdje i pije neki sok, ona se vrati kilometar (moj zadnji, najteži), pa ga onda još istrči sa mnom. Znači istrčala je 23 km. I onda još sa cijelom grupom čeka sve ostale I svima poveće usjeh još stotinu puta. Ako je ko dirne neka se pripremi na paljbu, jer ako neko nije bio dovoljno grljen u djetinjstvu, neću dozvoliti da taj hendikep iskaljuje na njoj.
RODITELJI, koji su uvijek prvi i najveći ljudi, koje gledamo odozdo dok smo mali, ali se ne osjećamo donjima. Oni su ti koji daju podršku tako što olakšaju svaku komplikaciju. Nama koji imamo troje djece, nije lako ići na treninge nekoliko puta sedmično, na trke, na putovanja. Ali kada roditelji olakšaju, onda se možete opustiti i biti sigurni da su djeca na sigurnom, sigurniji nego da su s nama. Kad god mi je bila frka, oni su ti koji su priskočili i olakšali. Ako nam je trebao odmor od životnih udara, oni su ga omogućili svojom ljubavlju. Zato, ove medalje su sasvim zasluženo i njihove.
Tu je i Tarikova mama, mama Alma koja živi daleko, ne može često fizički učesvovati u našim životima, ali znam da smo joj uvijek u dovama i ove medalje su jednako i njene.
Hvala dragom Bogu na svima vama. Ovaj svijet je još lijepo mjesto za život. Idemo dalje, spremamo se za Mostarski polumaraton i mnoge druge životne trke. Ako želite i sami biti dio ove uspješne priče, ali u prvom licu, iz vlastitog iskustva, pridružite se grupi Trčanje i to. i nemojte nimalo sumnjati u to da li ste dobrodošli. Dobro ste došli i još bolje nas našli. 




#TiTo #TiToporodica #halfmaraton #splitskipolumaraton #polumaraton

Popularni postovi