Daleko od grada

Bajram daleko od grada…može li se poželjeti ljepši odmor? Kada provedeš dugo vremena u gradu zaista počneš cijeniti čisti seoski zrak. I prirodno okruženje. I domaću hranu, koja miriše i ima ukus prave hrane. Skromno, a prevrijedno.

Priroda je dio moga identiteta. Kad se nađem u čistoj prirodi, skoro pa mogu čuti kako se ćelije obnavljaju, baterije se pune. Ponekad poželim da živimo u nekoj kolibi u prirodi, da jedemo ono što nađemo oko sebe i uživamo u životu. Taj san mi jedno kvari pomisao da se baš i ne slažem sa insektima i gmizavcima. Onda se zadovoljim povremenim odlaskom na regeneraciju u prirodu J.  

Krenuli smo u sred dana, tri sata popodne, preko 30 stepeni, sve gori. Kako smo zalazili dublje u Bosnu, temperature se smanjivala, a krajolici su bivali sve ljepši, iako sve goliji kako smo se približavali Hercegovini.

Ušavši na Kupreško polje, ugledali smo bezbroj bala sijena, lijep prizor. Jednio mi je bilo žao što smo žurili da na iftar stignemo u Glamoč, pa su ovi lijepi prizori prebrzo prolazili pored nas.

Manje od sat vremena vožnje I ugledali smo još jedan predivan prizor-divlje livanjske konje. Na sred ulice. Ljudi kažu da dolaze lizati so koja je posipana po cesti protekle zime. Pedesetak njih je došlo da se druži s ljudima. I zaista, nekoliko auta (na ulici koja uopće nije prometna), je stajalo I svi su imali aparate u rukama da zabilježe taj divni susret.

Više puta smo prolazili ovim putem I nikad ih nismo vidjeli toliko na jednom mjestu. Obično ih ugledamo negdje u daljini, desetak njih kako pasu I žive svoj život. Sada se više i ne može reći da su divlji, toliko su se navikli na ljude I ljudi na njih.

Za koji sat smo stigli u Glamoč, na odredište, iftarili se, malo odmorili i uživali u predivnoj večeri uz kafu i voće.

To je druženje gdje se sastalo šest sestara i brat u očevojj kući (porodica moga muža). Od prošle godine su odlučili da imaju godišnji skup, koji baš i nije lako organizovati, jer žive na različitim dijelovima svijeta: Amerika, Švedska, Jordan, Austrija, Sarajevo, Travnik I Glamoč J. Treba vremena da svi ponovo progovore na bosanskom kako treba, a onda je milina slušati životne priče. 

Ne trebam ni spominjati koliko su djeca uživala. 

Nisu samo djeca uživala. Odrasli su zaboravili mjesta iz kojih su došli. Kao da je Glamoč jedino mjesto na svijetu i kao da nisu ni morali otići svako svojim putem, mogli su se osjećati kao da su i dalje u svom gnjezdu. Naravno-nema priče bez bajramskog ručka, a još naravnije-nema bajramskog ručka bez janjeta iz dajdžine pekare.

Uz janje je bilo I domaćih zijafeta; restovani krompir i ostale karafeke. Mrkvica iz bašte...poseban doživljaj za dječije prstiće, a i nepce.

Sve je puno ljubavi :)

Ljepota je u očima posmatrača, tako da ono što se mene dojmilo vama i ne mora biti “nešto”. Ipak, htjela sam prenijeti dio te divne atmosfere. Pokušala sam uslikati i zvijezde. Nisam uspjela. Ali, da ste ih mogli vidjeti, zapamtili biste taj prizor za cijeli život. Imala sam osjećaj da ih mogu prebrojati. Možda pokušam sljedećeg Bajrama.

Bajram mubarek, dragi blogovci J