Rodili mi neEminu

Prije 30 godina rodilil mi jednu mirnu švrću. Da bi umanjili ljubomoru prvog djeteta rekli su da joj ja dam ime. Htjela sam da se zove Emina jer je to bilo ime moje najbolje drugarice. I pomislih stvarno će se tako zvati, kad čujem kasnije zovu je Nudžejma. 
Bila sam razočarana, vrlo. I ljubomorna što moj svijet naginje toj maloj mirnoj Nudžejmi. I jednom mama izađe da nešto uradi, a ja se popnem na stolicu pored bešike i uzmem jastuk da je gušim. Božemeoprsti. Ona sada vrlo rado prepričava tu priču.
A ima još jedna priča koje se ona ne sjeća. Jednom u izbjeglištvu u Poreču, kada smo bili smješteni u kolektivni smještaj hotela Rivijera (čini mi se da je to bilo ime) izašle smo da se kupamo. Sa ostalom djecom se brćkamo po plićaku, pričamo, razabiremo školjke. I kako nas izbjeglice baš i nisu voljeli, desi se neka svađa između Nudžejme i neke malene Hrvatice. Nudžejma (koja tada više nije bila tako mirna kao kad se rodila) je odgurne, jer joj je stala na živac. I hoće ta malena i njena sestra da se osvete, da i one guraju moju malenu sestru, ma našle one čitavu bandu i zapele da i one nešto kao vrate. I ja ne dadnem. Kažem: „Ako hoćete udarajte mene, radite šta hoćete, ali nju ne dirajte!“. I odaberu male vještice da osveta bude ta što ću da skočim u vodu gdje ima puno sipa (a poznato nam je tada bilo kako su one opasne). Prije toga niko se u tom dijelu nije kupao, samo smo ih istraživale s obale, nikad iz vode. Ipak, da ne bi dirale Nudžejmu, ja skočim i otplivam u plićak brzinom svjetlosti. I osveta bi sprovedena, čast sačuvana. I evo sad pričam tu priču kako bih rekla da sam se davno iskupila za ono gušenje, samo što ona to nije znala. Jes' čula, nema više priče o gušenju!
Danas moja Nudžejma ide na put da bi se u nedjelju takmičila za Ironmana. Računaju ih najizdržljivijim ljudima na svijetu. Bezbeli i jeste tako, čim je prežvjela ono gušenje u kolijevci. A i puno drugih životnih gušenja smo preživjele. A šta će život nama rogobačama!
E mala, sretan ti rođendan, Ironmane! Ironman's Diary