Istanbul u novembru
Ovaj mjesec smo, u stvari, trebali ići na polumaraton u Bejrut sa ekipom Trčanje i to. Desile su se demonstracije, (polu)maraton je otkazan, a mi završismo u Istanbulu. Ne da smo se žalili, naprotiv. Uživali smo u svako trenu.
Toliko sam bila umorna od posla da sam mislila da mi nema pomoći. Ipak, već treći dan sam bila kao preporođena iako smo svaki dan pješačili više od 10 kilometara. Vrijeme je bilo divno, podsjećalo je na proljeće u jeku.
U Istanbulu je hrana divna. Jednostavno vlada kultura čiste hrane na neki način. Ljudima je bitno da su sastojci kvalitetni, da je napravljeno na pravi način, da se konzumira po istilahu.
Turski doručak je sličan na svim mjestima gdje smo jeli. Dobijete mnogo malih zdjelica sa sirevima, maslinama, jajima, salatama, slatkim mazalicama, simitom itd.
U Istiklal ulici nam se posebno svidio doručak na principu švedskog stola, ali od sastojaka smo opet imali slično kao i u ostalim mjestima gdje smo jeli turski doručak. Mjesto se zove Parole. Cijena je također prihvatljiva. Na primjer, tu smo jeli doručak za 30 turskih lira, dok smo na jednom mjestu vidjeli doručak koji košta 70 turskih lira.
Čak i kada je u pitanju street food možete pojesti pristojne obroke. Na ulicama uvijek možete naći simit, koji se obično gricka uz crni čaj. Nekad se jede sam, a nekad ga možete naći punjenog sirom. Još kada se dodaju masline, to je pobjednička kombinacija.
Oduševile su me pijace, naročito povrće i masline. Tačno bih mogla sjesti i jesti one divne salate po cijeli dan.
Tu sam naišla i na neke egzotične vrste koje sam odlučila probati, kao što su dragon fruit, ljubičasta mrkva i plod strawberry tree. Inače nisam neki ljubitelj egzotičnih vrsta, ali treba se barem probati. Dragon fruit me nije oduševio, vrlo je blagog okusa što ne očekujete od voćke koja ima tako jarku boju. Ali boja je predivna. Mislim da bi se divni deserti mogli napraviti od njega. Ljubičasta mrkva je okusom ista kao narandžasta, ali joj je boja predivna. Donijela sam par komada sa sobom u Sarajevo i pravila ljubičastu pastu s njom. Strawberry tree ima slatke male plodove. Njih sam probala nekad davno kada smo živjeli na primorju. Jeli smo ih s grane. Moglo je biti i otrovno, tada to nismo znali.
Onda se redaju tri slijeda mesnog obroka. Prvo idu šnicle, pa biftek, pa janjeća rebarca. Pri tome konobari režu i do kraja pripremaju meso na samom stolu uz interakciju s gostima. Meni lično je bilo previše mesa, ali ga stvarno pripremaju odlično.
Kao prilog sluši se cvijet crvenog luka i pomfrit, te vrlo mala kriška hljeba uz biftek.
Na kraju služe jedan od tri vrste deserta. Mi smo izabrali baklavu sa sladoledom. To smo jedva pojeli, ali taj doživljaj se mora živjeti do kraja. Jednom u životu vjerovatno. Pa kud' puklo da puklo.
Što se tiče slatkiša - neće vam nedostajati. Ako išta, poslastica ima na svakom koraku. Moj omiljeni deser u Istanbulu je sladoled od kozijeg mlijeka s bademima bez šećera u Mado. U stvari, svaki njihov sladoled je doživljaj.
Zaljeveni kolači su posebna priča. Nekako ne možete otići u Istanbul da barem jednom ne pojedete neku kunefe ili neku vrstu baklave sa pistacijem.
Imate i moderne kolače svih vrsta. Inače nisam neki ljubitelj takvih kolača. Za mene su to samo smjese niskokvalitetne čokolade, boje, šećera i margarina. Ipak, dobila sam preporuku da probam kolač Magnolija i nisam se pokajala. U stvari, to je neka vrsta mliječnog pudinga sa svježim jagodama.
Kafa u Istanbulu također ima svoje posebno mjesto. Turska kafa meni je prejaka i više puta sam je uzela od meraka, ali je ni jednom nisam mogla popiti. Poseban je doživljaj kada je zagrijavaju na uglju i kada više puta krene da iskipi. To je veći merak gledati, nego piti.
Često u izlozima restorana možete vidjeti žene koje prave neka od tradicionialnih jela. Na ovoj fotografiji vidite kako prave carske mantije, koje su manje od makovog zrna. I svaku smotaju ručno. Ne možete vjerovati da u njih stane komadić mesa.
Ispred Sulejmanije džamije postoji mjesto gjde se, kažu, jede najbolji grah na svijetu. Naravno da smo i to probali. Uz grah je najbolje naručiti turšiju s raznim vrstama povrća. Grah je ljut ako vas to zanima.
U restoranu Boon na Cengelkoyu smo također imali lijepo iskustvo. Gledali smo zalazak sunca s pogledom na prvi most koji spaja Evropu i Aziju. A hrana je bila super. Tu sam prvi put vidjela začin kekik. Bio je serviran u maslinovom ulju s maslinama i pekmezom, kao predjelo. Umače se hljebom dok čekate glavno jelo. Ovaj put smo jeli losos sa grilovanim povrćem, iako smo se čudili što na meniju nije bila neka od domaćih riba. Ali jelo je bilo super, tako da se nismo puno bunili.
I na kraju moram spomenuti čuvenu bundevu, koju spreme baš vrhunski. Mi smo je jeli kod prijatelja, ali je možete naći bilo gdje u restoranima i slastičarnama.
Ovo mi je bio četvrti put u Istanbulu. Prvi put na blogu pišem o njihovoj hrani. Valjda podrazumijevam da ste već previše čuli o čuvenom Istanbulu, mjestu gdje se spaja istok i zapad. Ipak, ovaj put sam odlučila da vas fotografijama provedem kroz hranu ove metropole, ali i da vam dam konkretne savjete gdje svratiti ako se zateknete tamo.
Nešto mi je sada na pameti crnomorska obala. Kažu da su tamo doživljaji još jači. Kažu da služe jaja koja uzimaju ispod koke, da beru lješnjake s grane, da beru salatu direktno iz bašte. Mislim da mi to treba na nekom idućem putovanju.
Primjedbe
Objavi komentar