Put u Španiju

Skoro nam se pružila prilika da odemo u Španiju. 
Bila sam ushićena kao malo dijete. Španija i Italija su moje zemlje za posjetiti, ali u ove moje skoro četiri decenije nisam imala priliku da ostvarim taj san. I desilo se. 
Tarik je iznenada dobio poslovnu priliku da ode u grad Alicante. Ja sam tu malo bila uljez, ali sam iskoristila priliku da uživam dok je njegova ekipa radila. 


Naprosto ne znam odakle da krenem.
Smještaj nam je bio u gradu Alicante. Taj grad je očaravajući. Ne sumnjam da je ostatak Španije još ljepši. Alicante ima oko 400 hiljada stanovnika. Nalazi se na obali Mediteranskog mora, što vam odmah govori o njegovoj ljepoti. 


Ono što je mene oduševilo je čistoća. Gotovo pa da nisam ni papirića vidjela na ulici. Pušenje je zabranjeno u svim zatvorenim prostorima. Sve je uređeno i lako se snaći šta god da želite raditi ili vidjeti u gradu. 


Turist info ima divne osobe koje će vam objasniti sve što vas zanima. Dobićete kartu i ostali informativni materijal. Inače volim karte i skupljam ih gdje god odem.


Pomoću navigacije ćete doći gdje god želite. Ako želite broj telefona sa hrpom giga interneta, dobićete ga za 10 eura. Ono što je dobro je da taj broj vrijedi za cijelu EU. Ljudi su jako ljubazni i opušteni. Pomoći će vam i odgovoriti na sva pitanja koja postavite. Uglavnom pričaju engleski, koliko-toliko, a i ako ne pričaju snaći će se da vam objasne i odgovore na pitanja. A mene je iznenadilo koliko razumijem španski. Valjda su serije iz djetinjstva ostavile neki trag. 


Dan pred povratak posjetili smo gradsku tvrđavu. Svih prethodnih dana gledali smo je odozdo i razmišljali kako ćemo pocrkati dok se popnemo. Gledajući odozdo jako je visoka. 


Ipak smo se odlučili da se popnemo taksijem kako bismo sačuvali snagu za još jednu šetnju gradom. Na tvrđavu se inače može popeti liftom, koji je trenutno zatvoren zbog protivepidemijskih mjera. 


Iz Alicantea brodom ćete doći na otok Tabarca, koji je vrlo zanimljiv. Tu se možete kupati, jesti lokalnu hranu, te obići otok. Na samom otoku nalazi se naseljeni dio sa stambenim jedinicama, prodavnicama, restoranima, plažama. Ima samo nešto više od 60 stanovnika, koji se uglavnom bave ribarstvom. Drugi dio otoka je pust i ima nekoliko starih građevina koje su napravljene kada je otok naseljen i prestao je biti sjedište gusara i zatočenika. 


Jedan dan smo proveli u Valenciji. Grad je predivan, iako nismo imali dovoljno vremena da ga obiđemo kako treba. 
Naišli smo na prodavnicu japanskih kolačića (znam, šta Japan imasaŠpanijom, ali kad ćemo mi otići u Japan?), koji se prave od rižinog brašna, mocchi. Nikad ih nisam probala pa smo uzeli da probamo. Pošto ja volim svu zelenu hranu, uzela sam zeleni mocchi. I nikako mi se nije svidio. Ali ostali su uzeli druge vrste i bili su oduševljeni. Grad je bio pun šarenih skulptura i pripremao se za festival.


Ono što nam je google preporučio je da odemo na El Miguelet toranj s kojeg se vidi cijeli grad. To je bilo posebno iskustvo. Penjali smo se s dušom u grlu, uskim spiralnim stepenicama, kojima se penjete i silazite samo kada vam je zeleno na semaforu. Dobro ste pročitali, postoji semafor. I prilično je fizički naporno da se popnete, tako da prvo morate povratiti dušu kada se popnete na toranj. 


Pošto je sjedište projekta, na kojem je Tarik radio s ekipom, bilo u malom mjestu Ibi, jedan dan sam otišla da vidim šta tamo ima. I opet me iznenadila uređenost, čistoća i ljepota. Prvo sam otišla u turistički biro da saznam šta trebam da vidim. Saznala sam da je Ibi poznat po igračkama, a sam turistički biro je u obliku dječijeg vozića. 


Po cijelom gradu su mala, lijepo uređena, dječija igrališta i spomenici igračkama. U Ibi sam sama vozila i nije baš prijatno u stranoj državi sam voziti, ali je navigacija odradila dobar posao.  
Tu sam posjetila muzej igračaka i poželjela da su djeca sa mnom. Još jedna stvar po kojoj je Ibi poznat je sladoled. Imaju i spomenik sladoledarima. Skoro sav sladoled u okolne gradove dolazi iz gradića Ibi.


Drugi muzej koji sam posjetila je muzej biodiverziteta. Onda sam obišla grad, vidjela nekoliko zanimljivosti.


I opet, nazad u Alicante. Hrana je divna. Jedini problem je što skoro u sve stavljaju svinjsko meso, pa smo morali manevrisati. Probali smo vegetarijanske verzije njihovih poznatih jela. Našli smo i halal restoran na samoj obali tako da smo mogli probati halal verzije jela paella, morske plodove i ribe, nekoliko španskih poznatih jela. 
 

Potrudili smo se da jedemo lokalnu hranu i da probamo neke egzotične voćke. Jeli smo plodove kaktusa, avokado, paragvajsku breskvu, mango... Nije da to prvi put jedemo, ali lijepo je kada je hrana lokalnog porijekla, puno je ukusnija i svježija. 


Probali smo i te famozne churrose. Mene lično nisu dojmili, ali barem znam za čim više neću žuditi.


Obišli smo i gradsku tržnicu. Kada god putujem gledam da posjetim i lokalne tržnice. Nekako one daju poseban pogled na grad i ljude koji žive u njemu.


Ako vas zanimaju cijene, otprilike su kao kod nas, samo u eurima.
Na kraju krajeva, pala je tu jedna brzinska prosidba. Nema razloga da ovo ne bude jedno od životnih putovanja :)


Primjedbe

Popularni postovi