Jesmo li pukli?

U radu s pacijentima na terenu, u posljednje vrijeme primjećujem sve više i više mentalnih problema. Psihičkih oboljenja. Ako ćete direktnije, pucamo po šavovima. I mimo šavova. 

Što je najgore, kod svojih poznanika primjećujem po govoru, po pisanju, po statusima, raznim objavama, da to stanje napreduje. Da ta pošast guta sve pred sobom. Ide korak po korak, sve dok u velikom, slasnom zalogaju, ne proguta od glave do pete. Pa komšije onda svjedoče: "Ma bila zdrava, samo odjednom pukla!". 

Rijetko ljudi tek tako puknu. Ne puca se tako lako. Šta sve čovjek preživi, i kamen bi puknuo. U stvari, uopće nismo svjesni koliko pucketamo, prije nego što puknemo. Ponekad smo svjesni. Pa uzmemo ljepilo i lijepimo. Lijepo izgleda izvana, ali pukotina je pukotina. Lagano se širi. I ne primijetite kada se pukotina pretvori u ponor. Kad proguta. 

Koliko sam mogla primijetiti, ljudi najviše pate kada ne mogu promijeniti stvari za koje misle da trebaju promijeniti. Kada stvari nisu pod kontrolom. Fokusiraju se samo na njih. Baš na to što ih vuče dolje. Puste da ih obuzmu, da njima vladaju. Da im od života uzimaju koliko god hoće . Da ih zaokupe. Da im ne daju mrdnuti. Vežu se za te stvari i puste sidro. Puste i da ih sidro povuče na dno. Puste da im potpuno poremete svakodnevnicu. Da im ne daju živjeti, a kamoli uživati. Zaborave svoju porodicu, djecu, bračne partnere, prijatelje, komšije.

U tom potonuću potpuno zaborave na stvari koje mogu mijenjati. Koje mogu živjeti.  Zaborave da ima mnogo lijepih stvari. Ne mogu vidjeti dok tonu. Zaborave izlazak i zalazak sunca. Ružu u bašti. Duboki udah. Bijele oblake. Toplu kišu. Dječiji kikot. Zagrljaj. Poljubac. Slaki zalogaj. Cvrkut ptica. Povjetarac. Miris čubre. Lavande. Crvene jagode. Pupoljke u proljeće. Slano more. Bose noge u pijesku. Slatki umor. Razgovor uz kaficu. Dobra djela. Osjećaje.

Zaborave da nije sve pod kontrolom. Njihovom ili ičijom. Osim Božijom. 

Zaborave da nema ni potrebe da bude pod njihovom kontrolom. Jer, ne daj Bože da je sve pod našom kontrolom. Kako bismo inače mi kontrolisali gravitaciju, okretanje zemlje i širenje svemira, uragane, magnetne sile, hemijske reakcije, ljudske misli, osjećaje? Šta bismo mi, malena bića, uopće uradili kada bismo imali kontrolu? Sigurna sam da bi kosmos odavno bio smetljište i veliko ratno polje. 

Ima Onaj koji puno bolje kontroliše i vlada. Nema potrebe da se mi upinjemo i tonemo. Jer, ništa mi ne možemo promijeniti. Osim sebe. I svog pristupa problemima. Inače, pucamo.


Primjedbe

Popularni postovi