Doktorica s oklagijom

Ovaj mjesec smo, u stvari, trebali ići na polumaraton u Bejrut sa ekipom Trčanje i to . Desile su se demonstracije, (polu)maraton je otkazan, a mi završismo u Istanbulu. Ne da smo se žalili, naprotiv. Uživali smo u svako trenu. Toliko sam bila umorna od posla da sam mislila da mi nema pomoći. Ipak, već treći dan sam bila kao preporođena iako smo svaki dan pješačili više od 10 kilometara. Vrijeme je bilo divno, podsjećalo je na proljeće u jeku. U Istanbulu je hrana divna. Jednostavno vlada kultura čiste hrane na neki način. Ljudima je bitno da su sastojci kvalitetni, da je napravljeno na pravi način, da se konzumira po istilahu. Turski doručak je sličan na svim mjestima gdje smo jeli. Dobijete mnogo malih zdjelica sa sirevima, maslinama, jajima, salatama, slatkim mazalicama, simitom itd.            U Istiklal ulici nam se posebno svidio doručak na principu švedskog stola, ali od sastojaka smo opet imali slično kao i u ostalim mjestima gdje smo j...

Brojna naučna istraživanja pokazala su da se čak i potencijalno prisutne genetske predispozicije za razvoj određenih bolesti mogu spriječiti zdravom prehranom. S druge strane, osoba koja nema problema sa zdravljem, ako ne vodi računa šta unosi u organizam, vrlo brzo će “načeti” imunološki sistem i time otvoriti vrata mnogim bolestima. Zato nije nikakvo čudo što nam ljekari i nutricionisti svakodnevno skreću pažnju koliko je važno hraniti se zdravo. O pravilnom izboru namirnica, idealnim obrocima, zbunjujućim etiketama na namirnicama, proljetnoj detoksikaciji i prehrani, razgovarali smo sa dr. Safijom Softić - Namas, urednicom portala Dobre kalorije i bloga Doktorica sa oklagijom. Kao ljekar i nutricionistica često razgovarate sa djevojkama i ženama o načinu prehrane. Gdje vidite najveći problem? U čemu najviše griješimo pri izboru namirnica? - Problem je što tražimo privremena, brza rješenja. Najčešće se dešava da osoba počne paziti na prehranu tek onda kada dobije višak...

Ne znam ni kako početi ovaj članak. Ima toliko mnogo emocija, koje se nisu stišale ni nakon što je prošla sedmica dana od Splitskog polumaratona.  Prije manje od godinu dana počela sam trčati sa grupom Trčanje i to, koju je osnovala moja sestra. Ispočetka sam imala odbojnost prema trčanju, nervirali su me trkači i njihove objave na društvenim mrežama, onda sam počela preispitivati, pa kad sam vidjela da moram imati neku intenzivniju fizičku aktivnost, rekla sam sebi ma šta me košta. Pogotovo zato što ću imati grupu podrške, sestru koja će me gurati. Moj muž Tarik i ja smo, i pored silnih obaveza, početi trčkarati. Nisam bila sigurna da ću ustrajati, da mi baš trčanje odgovara, sve me boluckalo. Uostalom, ranije sam o tome pisala, da dalje ne dosađujem.  Zato, samo ću ovdje zalijepiti status koji sam napisala na FB kao zahvalu ljudima koji su zaslužni za ovaj, za mene, veliki uspjeh.  "Tušenje se nastavlja... Istrčali smo svoj prvi polumaraton, Tarik i ja. Pošto j...

Ovaj čovjek ima 123 kg.  Prvo što ćete pomisliti je kako je o sebi dozvolio, koliki je, on ništa na sebe ne pazi, sigurno vodi neuredan život, bla bla... Da, tako najčešće pomislimo o gojaznim ljudima, jer gledamo očima, a tumačimo na osnovu stečenog znanja i iskustva. Vaše razmišljanje je možda takvo da su gojazni ljudi teški ljenjivci, da nisu sposobni ni za šta. Moje iskustvo, a puno radim sa gojaznim ljudima, je da su gojazni ljudi isti kao i ostali. Šta im se onda desilo, zašto su toliki? Desio im se život, desilo se da nisu posložili prioritete, da su imali probleme veće od svojih kilograma, desio se neki smrtni slučaj, neki otkaz, bolest, neki razvod, neki studij, neki težak posao, nerazumijeavnja i nezainteresovanost drugih da pomognu. Dešava se život! Jesu li to opravdanja ili razlozi? Svako će sam znati ako sjede i preispita se. Neki od njih će uspjeti izaći iz začaranog kruga zato što se nađe neko ili nešto što će ga dobro motivisati, neki će postaviti ciljeve i u...

Prije 30 godina rodilil mi jednu mirnu švrću. Da bi umanjili ljubomoru prvog djeteta rekli su da joj ja dam ime. Htjela sam da se zove Emina jer je to bilo ime moje najbolje drugarice. I pomislih stvarno će se tako zvati, kad čujem kasnije zovu je  Nudžejma .  Bila sam razočarana, vrlo. I ljubomorna što moj svijet naginje toj maloj mirnoj Nudžejmi. I jednom mama izađe da nešto uradi, a ja se popnem na stolicu pored bešike i uzmem jastuk da je gušim. Božemeoprsti. Ona sada vrlo r ado prepričava tu priču. A ima još jedna priča koje se ona ne sjeća. Jednom u izbjeglištvu u Poreču, kada smo bili smješteni u kolektivni smještaj hotela Rivijera (čini mi se da je to bilo ime) izašle smo da se kupamo. Sa ostalom djecom se brćkamo po plićaku, pričamo, razabiremo školjke. I kako nas izbjeglice baš i nisu voljeli, desi se neka svađa između Nudžejme i neke malene Hrvatice. Nudžejma (koja tada više nije bila tako mirna kao kad se rodila) je odgurne, jer joj je stala na živac. I hoće ta...

Eh, da sam znala prije 8 godina ono što znam sada, znala bih da mogu. I da gotovo sve majke mogu. I da gotovo sve majke imaju probleme s dojenjem. Neke majke imaju veće, neke manje probleme, ali sve majke ih imaju. (Istanbul, Eminonu, čekajući metro) Tada sam bila mlada majka, studentica medicine koja će uskoro slušati petu godinu studija. Dok sam bila trudna položila sam ispit iz pedijatrije. Znači friško položen ispit i moja radost kako ću sve znati oko svoje bebe. I onda, rodila se naša djevojčica. Bila je vrlo mala, spremna na dojenje. Ali, šta tada? Milion vrlo praktičnih pitanja bez odgovora!! Pitala sam se kako ja to ne znam? Zar sam preskočila to poglavlje kada sam učila ispit iz pedijatrije (i ostalih predmeta)? Kako sam ga mogla položiti ako ne znam skoro ništa o jednom tako važnom životnom procesu za majku i dijete? Šta da nisam studirala medicinu, kako bih tek onda bila izgubljena? Kome se uopće javiti za pomoć? Šta je sa mnom kao majkom, kako to da imam problema s ...

E sada, malo ću se prvo ispovijediti. Ima nekoliko godina kako smo muž i ja bili vrlo pasivni što se tiče fizičke aktivnosti. Šta se dešavalo? Pa, dešavao se život. I dešavalo se da nismo bili dovoljno odlučni da se pokrenemo. Imali smo toliko distrakcija da nam fizička aktivnost nije mogla biti u planu. Imamo troje djece. Ja sam radila u školi, na portalu, radionice, predavanja, djeca. Muž je završavao doktorat. Ludnica jednom riječju. Sve u pozitivnom smislu, jer je to sve ono što smo željeli. Ali, ograničili smo se govoreći kako nema šanse da u tu ludnicu uklopimo fizičku aktivnost. Međutim, oboje smo sve vrijeme bili svjesni koliko nam je to potrebno. Ne samo zbog zdravlja, to je više nego očito, nego zbog same ljudske potrebe za nesjedilačkim načinom života, potrebe za pokretom, adrenalinom, potrebe da se prodrmaš, da ti krv šikne u obraze, da se pošteno oznojiš, izbaciš negativu i otrove koje nakupljaš sjedenjem i obavljanjem onih poslova koje moraš obaviti, a u isto vrijeme je...

Ima jedno mjesto na planeti Zemlji u koje rado odem. Bolje reći u koje se rado vraćam, jer odatle sam krenula. U svijet. Odatle nas je rat potjerao u neke druge krajolike. Nije to neka tuga, nostalgija, nego jednostavno sreća kada dođem u to mjestašce, taj mali Kozarac. Kada sam prvi put poslije rata posjetila svoju rodbinu u Kozarcu bila sam iznenađena koliko je sve, u stvari, malo. Kao da se smanjilo, ali i dalje je ostao isti osjećaj dječije sreće i slobode. Prije nekoliko dana ponovo sam posjetila Kozarac. I imala sam više razloga za posjetu nego ranije. Pozvani smo na svadbu, posjetili smo rodbinu i održala sam predavanje iz svoje struke. Sve je nekako stalo u 3 dana, a ja sam presretna što sam vidjela jako puno rodbine, poznanika i nepoznanika, koji mene znaju, a ja njih ne znam jer sam zbog rata napustila svoje mjesto prije nego što sam napunila 9 godina. Kada sam bila dijete, osim svoje kuće, imala sam još dvije kuće koje sam smatrala svojima. Bile su to kuće moje majke (ma...